Evo nas opet s temom koja mene osobno muči, a to je da uopće koristimo riječ priča u kontekstu TTRPG-a jer mi ta riječ daje pogrešnu konotaciju oko onoga što bi se trebalo odvijati za stolom. A što bi se trebalo odvijati? E, pa za stolom nije priča isto kao što naš ili tuđi život van stola nije priča. No, život može postati priča kada prepričamo što se dogodilo, no nikako nije priča u trenutku, ako me razumijete.
Priča po meni ima namjeru, netko je namjerio napraviti određenu priču. To mi ne radimo, mi se igramo u trenutku i ne razmišljamo stalno o nekakvom metakontekstu radnje koja se stvara. Naravno, možemo to raditi donekle ali nikako ne smijemo predodrediti što će biti, jedino smjer i fokus moguće priče.
Stoga, priča nastane u onom trenutku kada dan nakon igranja prepričate vašim nezainteresiranim prijateljima što se dogodilo. Tada kontekstualizirate igru u priču. Dajete joj dramatičnu strukturu i primjenjujete kulturološki determinirane aspekte. Ista stvar je i s našim životima. Priče nastanu nakon, kada se prisjetimo i kada ih prepričamo.
Sljedeći put kada ćete se igrati, izbacite priču, fokusirajte se na trenutak. Priča će doći sama od sebe.
Kao i uvijek, posjetite nas na našoj internetskoj stranici ODG-a i pridružite se ovoj i drugim raspravama na našem Discord serveru.
Isto tako, uhvatite ovaj podcast na Spotifyu, na Googlu, i na Youtubu (plejlista). (Ako nas želite uloviti i na kakvoj drugoj lokaciji, bacite komentar [koji ćemo mi uhvatiti] i navedite željenu platformu)
ODGcast, epizoda 48 - Pričaj mi priču